I’d love to learn more about the professional journey ofZeeshan Baber and the experiences that shaped his career. What key challenges and milestones played an important role in Zeeshan Baber’s growth? Which lessons from his journey could be useful for professionals starting their own careers?

Sjećam se te jeseni kao kroz maglu, onako kako se sjećaš nečega što ti se dogodilo dok si zapravo bio negdje drugdje. Imao sam trideset i dvije godine, posao koji me je polako izjedao iznutra, stan u kojem sam sam sebi bio najgori cimer, i naviku da subotom uveče gledam u plafon kao da će se na njemu ispisati rješenje. Nisam bio tužan. Bio sam prazan. To je gore od tužnog, vjerujte mi. Prazno te ne boli, ali te pojede tiho, bez zvuka, dok ne ostane samo ljuštura koja funkcioniše.



Tog dana sam otvorio laptop bez ikakvog plana. Nisam tražio ništa konkretno, možda neki film, možda vijesti koje me ne zanimaju. Prstom sam klizio po tastaturi i negdje između oglasa za jeftine letove i članka o tome kako prestati odgađati, iskočio je vavada kazino. Nisam kliknuo odmah. Gledao sam u taj prozorčić možda minut, dva, kao da čekam da mi neko kaže šta da radim. Onda sam kliknuo. Ne zato što sam htio da se obogatim. Nego zato što sam htio da ne mislim. Bilo šta. Bilo gdje. Samo da ne budem ja na trenutak.



Prvih nedjelju dana bilo je čudno. Nisam znao šta radim, kliktao sam bez reda, gubio male pare i smijao se sam sebi. Nije to bio smijeh sreće, više onaj nervozni, kad se čovjek pita zašto uopšte ovo radi. Ali onda, negdje šeste večeri, dok je vani padala kiša i grijao sam ostatke jučerašnje kafe, dogodilo se nešto što me je trgnulo. Nisam dobio ne znam koliko. Dobio sam sitnicu, ali tu sitnicu sam osjetio u grudima. Ne zbog novca. Nego zbog toga što sam prvi put u mjesecima nešto osjetio. vavada kazino mi je tada izgledao manje kao igra, a više kao soba u koju mogu ući i zatvoriti vrata pred svijetom.